PRAESAGIUM

Sanjala sam noć.

Onu gustu, tešku noć u kojoj sve izgleda tiše nego što zapravo jest.

Stajala sam ispred stare, prašnjave hale. Velika, mračna, napuštena. Kao da ju nitko godinama nije dotaknuo. Razbijeni prozori i krhotine stakla. Paučina u svim kutovima prostora.

Znala sam da želim ući.

Nisam znala zašto. Samo sam znala da moram.

On je bio iza mene. Osjetila sam njegovu ruku kako me hvata za rukav. I zabrinuti pogled.

— Nemoj.

Nije to rekao glasno. Ali povlačenje je bilo dovoljno.

— Nemoj ulaziti. Molim te. Opasno je.

Pokušavao me zadržati. Pokušavao me okrenuti. Pokušavao me vratiti.

Ali ovaj put nisam stala.

Izvukla sam rukav iz njegove ruke i ušla.

Sama.

Unutra nije bilo ničega. Ni opasnosti.

Ni tame kakvu sam očekivala. Čak štoviše, mjesečina je prekrasno obasjavala prazan prostor.

Samo prostor. Prazan, tih, nepomičan.

I sve je prošlo dobro. Bez straha. Bez posljedica.

Izašla sam van. Kao da sam napravila nešto što sam odavno trebala napraviti.

Sjedam u svoj auto.

Spremna otići. Krenuti dalje. Bez njega.

Ali on je već bio tamo. Svojim autom prepriječio mi je put. Kao da je znao. Kao da me čekao.

Izlazimo oboje iz auta.

Noć je i dalje ista. Tišina ista.

Ali nešto se promijenilo.

U njegovim rukama je pištolj. Uperen u mene.

Nema panike. Nema straha.

Samo… jasnoća.

Gledam ga. I počnem se smijati.

Onako sarkastično. Onako kako se smiješ kad shvatiš da si bio u pravu.

— Znala sam da ćeš to napraviti.

Ništa više. Nema pitanja. Nema iznenađenja.

Samo potvrda.

Jer neke stvari ne moraš doživjeti da bi znao kako završavaju.

Dovoljno je da ih jednom stvarno vidiš.