Svi hoće da budu u ljubavi bez da joj se prepuste

Prije par dana sam sam odgledala film Sibirski berberin. Prvi put sam film pogledala po njegovom dolasku u trebinjsko kino, bilo je to oko dvijehiljadite rekla bih po osjecaju. Obzirom da filmski portali pokazuju 1998. godinu kao godinu filmske premijere biće prije da sam film gledala 1999. godine. Kako mi je neobično pisati ove godine, kako izgledaju daleke i zaboravljenje. Ovaj film me je podsjetio da prolazak vremena samo protvdjuje vrijednost onoga što je bilo spemajući nas duševno i mentalno za ono što dolazi. Tek u ovim novim, jedva dočekanim vremenima modernog mogu sa sigurnošću i blagom sjetom da kažem kako su one godine koje su uslijedile poslije podpisivanja Dejtonskog sporazuma u stvari bile jako dobre godine. U tim godinama je bilo toliko poleta, vjere, radosti. Valjda je to instikt preživjelih da slave život poslije godina u kojima je visio o koncu došle su godine da se obnove te veze, da se uvedu nova tkanja, da se slave krštenja, slave, svadbe, rođendani, ispraćaji u vojsku, da se sreća zbog tužih radosti šalje radio valovima u obliku čestitki i pozdrava. Prvo je bilo grozno a onda je bilo dobro u time 199 i ekim. E da, u tim godinama su jedan evropski režiser i jedna evropska ekipa napravila takvo remek dijelo. Filosofija života predstavljenja ne velikom platnu kroz pukih 150minuta pokretnih slika koji dočaravaju živote običnih ljudi u običnim vremenima. Neobičnost je kreirana vremenskom distancom. Film opisuje susret čovjeka iz kapitalističkog društva sa čovjekom iz monahrističkog društva. Dodajmo tome tehnologiju sa početka dvadesetog vijeka koja oblikuje doživljaj protoka vremena i jasno je kako magija nastaje. Krajem dvadesetog vijeka gledaocu je data šansa da virne makar i uiluzurno u život svoje vrste sa početka vijeka, da se sam uvijeri koliko toga se izgubilo u ophođenju i ponašanju zahvaljujući razvoju tehnologije, opovrgavanju dogmi, željom da se živi po ugledu na kapitalistička društva, da nam bude udobno i lako. Imam osjećaj da je promjena ovih faktora u četvrt vijeka od izlaska filma jednaka promjeni koju je režiser htio da dočara protokom 100 godina. Utoliko je utisak koji film ostavlja danas intezivniji i po apcisi i po ordinati.

Evropljani žive u dobu kada sve imaju, sve je dostupno, sve je transparentno, ništa se ne čeka, ništa se ne tuguje, ništa ne smije da žulja, sreća je sveprisutna. Međutim, čovjekova suština nije da bude konstanto srećan već da se neprestano razvija. Razvitka nema bez iskušenja, učenja, truda i prevazilaženja. Samo što mi izbjegavamo iskušenja. Može nam se, blokiramo ih, ignorišemo, seen-ujemo, Netflixiramo se i slično. Ima doliko načina i tehnoloških riješenja da isključimo sve neugodno. Kada izbjegavamo iskušenja gubimo šansu za nelagodom, tjeskobom, bolom, tugom sve one opozite ljubavi i radosti. Začkoljica je da bez jednog nema drugog, bez suočavanja sa bolom i tugom nema duboke ljubavi, bez prave vjere, strpljenja i čekanja nema iskonske radosti. Jednostavno ne gradimo kapacitete za sreću i ljubav uporno želeći da zasadimo drvo sekvoje u rupu duboku 2 centimetra. Ne može, prvo se oznojimo kopanjem duboke rupe, onda zasadimo drvo, brinemo se o njoj iako znamo da će njenom hladu vjerovatno uživati neko drugi, ne onaj čije ruke su je posadile. To je prava ljubav, to je osjećaj tako intezivan i primamljiv a opet toliko izbjegavan zbog nesposobnosti da se doživljava duboko. Nismo izgradili kapictete za životne radosti.

Najdirivljija poruka filma je samo-refleksija u kojoj sam sebi priznala da sam na toliko životnih frontova spustila standarde samo da bi cilj bio lako dostižan. Onda se pitam zašto nemam zadovoljstvo kada protrčim taj cilj, zašto osjećam prazninu i nedostatak, pa zato jer to nije bio cilj, to je samo bilo lako zagrijavanje.

Hvala svim režiserima koji stvaraju i koji će stvarati bez želje da ugađaju konformizmu desenzitiviziranih gledalaca, hvala.