Odlike i svrha jampske poezije

Pored pažnje koju uživa ep, u antičkoj književnosti, lirika takođe ima svoje važno mjesto. Antička grčka književnost zauzima četiri perioda ili razdoblja: arhajsko razdoblje, klasično razdoblje, aleksandrijsko razdoblje i rimsko razdoblje. Najstariji, arhajski period u svoj okvir stavlja uglavnom usmenu književnost, iako je tada pismo već poznato. Riječ je o periodu u kojem je dominatna ideja o čovjeku okrenutom sebi, čovjeku u borbi sa tradicionalizmom, onog koji je samostalan i posjeduje svijest o svojim pravima i vrijednostima. Već tu su naglašene razlike sa Homerom. Javlja se potreba da se ostvari nova forma stvarnosti i to upravo putem umjetnosti. Na razvitak umjetničkog stvaralaštva kod Helena veliki uticaj ima njihova strast prema muzici. Razvijanje muzike i istovremeni rascjepi u političkim i socijalnim odnosima upravo doprinose pomenutoj novoj stvarnosti. Heleni su vezali muzičku umjetnost sa plemenitošću duha, i već sa početkom pjevanja prvih noma, književna lirika živi i razvija se. Potreba da se izađe iz krute tradicije naglašava duh čovjeka koji ima želju da sam osmisli svoju egzistenciju. Moglo bi se reći da je to jedna iskra u antici koja ukazuje na oslobađanje duha koje do tad nije bilo prisutno u poeziji. Iako se uporedo sa njom razvijaju horodija, monodija, elegija, jampska pozija ili jambika se ističe kako na stilskom tako i na tematskom nivou. Ona je određena jampskim stihom koji je obrnut od troheja, a pjevana je u jampskom metru, što je i odredilo njen naziv. Najčešći jampski stihovi su dvanaesterac i jampski trimetar. Odlikuje se izuzetno živim, uzburkanim ritmom što ukazuje na njegovo porijeklo iz jezika socijalnih slojeva i širokih narodnih masa. Konačno obrazovani i zreli neplemići odlučuju da traže svoje odgovarajuće mjesto u zajednici, i može se reći da je ova poezija prvi korak ka toj vrsti slobode. Etiologija riječi „jambografija“ nije samo u vezi sa navedenim metrom. Njeno suštinsko rješenje stoji u vidu zanimljivije priče o sluškinji po imenu Jamba. Smatra se da je ona jedina mogla da razveseli Demetru dok je u očaju pokušavala da pronađe izgubljenu ćerku Persefonu. Upravo je za ovu poeziju karakterističan način na koji je Jamba zabavljala Demetru: duh i srž same jambike jeste element smiješnog. Paretimologija riječi jamb jeste poezija koja može da nasmije. Njena suština jeste upravo mješavina suprotnih osjećanja, koja se sve do pojave jambike nisu povezivala. Ona spaja melodiju prezira, ljubavi, mržnje. Individua se ističe na specifičan način, na koji u elegiji apsolutno nije mogla da se istakne. Jambika afirmiše porugu ili podsmijeh, što svakako elegiji nije bilo blisko. Bolje je reći da su elegije bile jednolične u odnosu na jampske pjesme. Kada je elegičar imao za cilj da napiše pjesmu o nesrećnoj ljubavi ili siromaštvu, ona je imala atomosferu isključivo prilagođenu tom doživljaju stvarnosti. Jambika se ističe varijacijama. Kada pjesnik, jambograf, želi da “pjeva” o svom bolu, on će to učiniti tako što će priključiti podrugljiv ton ozbiljnoj temi. Jampske pjesme obično su bile propraćene muzičkim instrumentima, i to jambikom uz pjevane jambe, a uz govor koristili su klepsijamb. Ova poezija spada u krug savremenog života, i otuda satirska, sarkastično-podsmješljiva tematika. Specifičnost jamba jeste to što dok se izgovara stvara se osjećaj da neko psuje. Jampska invektiva jeste izrugivanje i vrijeđanje, a smijeh koji predstavlja osnovno obilježje ove poezije, zapravo se graniči sa podsmijehom, zlim smijehom. Predmet poruge može biti bilo ko, uključujući i samog pjesnika. To može značiti i neku vrstu bunta, odnosno revolta prema zajednici. Sam način na koji se oblikuju stihovi ukazuje na pokušaj da se postigne osjećaj superiornosti u odnosu na svakodnevne životne muke. To će kasnije biti jasnije kod Arhiloha Jedan od elemenata jampske poezije jeste apotropajski element. U antici se smatralo da duhovi zavide živim bićima i da im žele nauditi. U opasnosti su bili isključivo oni koji imaju neke vrijednosti. Radi čuvanja svojih bližnjih, ljudi su u pjesmama poricali sve vrijednosti i isticali mane radi oslobađanja od nečistih sila. Ovaj element se radi boljeg razumijevanja može dovesti u vezu sa Carmina triumphalia koje su bile posvećene velikim vojskovođama i imale su pogrdan ton i uvrijede, isključivo radi zaštite. Element održavanja socijalnog mira jeste u vezi sa osvetom zajednice. Arhiloh, kao najistaknutiji predstavnik ove poezije, uvodi nas u problematiku društva i društvene hijerarhije uopšte. Znakovito je to sto je jambografija dosta lična i predstavlja svojevrsnu kontru zajednici. Ima paralele sa ostrakizmom. Ostrakizam se koristio u Grčkoj kao preventivna mjera. Njegova svrha je bila uklanjanje osobe koja predstavlja opasnost ili nije poželjna. Jambika na sličan način isključuje iz dešavanja ovakve ličnosti i to upravo korišćenjem podrugljivosti. U stihovima jampskih pjesama ne osjeća se filia, tj. ljubav prema zajednici i narodu. Ovdje nema poetizacije herojskog ideala kao kod ratničke elegije u kojoj je zastupljena žrtva pojedinca za zajednicu. Arhiloh potpuno krši pravila i narušava ideale. Ovaj pjesnik se čvrsto suprotstavlja tuđem mišljenju, posebno mišljenju aristokrata. Jedan od najznačajnijih predstavnika jampske poezije je Arhiloh sa Para, čiji je život obilježen borbom za goli opstanak. Arhiloh je svoj talenat za poeziju koristio kao sredstvo protiv neprijatelja. Postoje priče da su neki zbog njegovog podrugivanja okončali živote. Jedan od razloga zašto se on izdvaja kao značajan pjesnik jeste to što se u njegovoj poeziji primjećuje neki vid pobune prema svakodnevici. U Arhilohovim pjesmama lirsko “ja” je sveprisutno. Njegov podsmijeh se uglavnom odnosi na homerske ideale kojima se suprotstavljao, bilo da su to heroji ili moralna načela. Pjesme imaju zvuk ponosa i samopotvrde. Upotrebljavao je različite stilske figure i vrlo ekspresivno izražavao svoje emocije, viđenje žene, ratništva, svijeta. Za njegove opise se kaže da su vrhunac tadašnje erotike.

Arhilohova priča o ratu neće imati toliku epsku veličanstvenost, niti će ljudska fizionomija imati značaj za karakter ratnika. Spoljašnji i unutrašnji sjaj nisu u vezi jedno sa drugim: ako Homer opisuje ratnika koji je spolja besprekoran, unutrašnjost mu je takođe dobra, Arhiloh će se usprotiviti tome. Pojam kalokagatija kao ideal starih Grka neće mnogo zanimati Arhiloha. Sinteza fizičke ljepote i vrline za Arhiloha neće predstavljati nešto nužno i obavezno. Ovaj pjesnik ističe da je fizička manjkavost potpuno nezavisna od unutrašnjosti, i da je apsolutno prihvatljiva. On obrađuje teme u skladu sa realnim, prosječnim životom naroda, publike. Ratovi u njegovim pjesmama nisu radi predočavanja ratničkih vrlina, već radi sticanja svijesti o nedaćama koje on donosi. Važan motiv pjesništva ovog razdoblja jeste štit kojo označava individualnost junaka. Arhiloh je bio i pisac i dobar ratnik. Odatle i potiče njegova inspiracija za pisanje o bojnim poljima i ratovanju. Na osnovu njegovog fragmenta o štitu uočavamo znatne razlike u odnosu na Homera. Dok je u homerskom svijetu štit privilegovan i tertiran kao lični pečat borca, Arhiloh kaze da nije nužno umrijeti radi njega, jer se može nabaviti drugi.

Prvo mjesto ustupa životu:

“Štitom se Sajanin neki sad razmeće, bez volje svoje valjatno oružje to u džbunu ostavih ja, a sam smrti umakoh. Štit onaj sto me se tiče! Drugi ću kupiti štit, lošiji neće mi biti!” (Marko Višić, „Antologija stare helenske lirike“, 2008: 146).

Iako je odgajan na principima čojstva i junaštva, po uzoru na Ilijadu i Odiseju, on ima sopstvene principe. Smatra da nema potrebe ginuti radi sticanja časti, nego je važno sačuvati glavu i ostati na ovom svijetu. To je svakako suštinska razlika između arhilovskih i homerskih načela. Čast ne igra tako veliku ulogu kod ovog jampskog pjesnika. Ratništvo nije jedina tema koja je okupirala Arhiloha. Kod njega se prvi put javlja fenomen ljubavi kao stanje koje izaziva negativne emocije. Kao što je i temi ratništva pristupio drugačije nego Homer, tako i pojmove ljubav i žena ne vezuje za epitete koje im Homer dodjeljuje, kod njega su žene simbol ljepote, požrtvovanosti, vjernosti. Pjesnik fenomen ljubavi shvata kao bolest, i ta bol je ne samo na psihičkom, već i na fizičkom nivou zastupljena. Odatle i dolazi njegovo ekspresivno izražavanje emocija prema dragoj, nagoni da joj dotakne ruku, njena njedra, miris kose. Arhiloh tezi za fizičkom prisutnošću svoje voljene.

“U ruci je imala stručak od mrce i ružu, krasan cvetak, pa se smeškala. Kosa joj i nedra sva mirisahu — i starac bi se zaneo.” ( Marko Višić, „Antologija stare helenske lirike“, 2008:148)

Ljubavna poezija koju je pisao predstavlja neku vrstu osvete. Kao što to obično biva, ljuba kojoj je posvetio pjesme odlazi drugome, i tu dolazi do izražaja njegov već pomenuti talenat koji je sada oružje protiv suparnika. Prozivanje neprijatelja, podsmijeh, podrugivanje. Arhilohova jambografija cilja na “rušenje” ega suparnika i teži da izazove osjećaj inferiornosti. Njega karakteriše snažan, lapidarian, slikovit jezik. U Arhilohovom stihu živi pomalo “moderan” duh. Način izražavanja i isticanje patnje koja ga pritiska, sličan je načinu na koji su modernisti iskazivali svoju bol. Vidi se direktnost i intezivnost u Arhilohovom postupku:

“Takva je nastala ljubavna čežnja u mome srcu, da je gusta magla obavila moje oči, a njezno srce ukrala iz grudi… (Marko Višić, „Antologija stare helenske lirike“, 2008:150).

Uz njega se vezuje pridjev “namučen nekonformista”. Uzvišen je u svom bolu. Na nonšalantan način govori o tugi, ali ne galami o njoj na sva zvona upotrebljavajući grube lekseme. Na primjer, umjesto “rastrgla” iz grudi, on kaze “ukrala”, i tu se vidi njegov životni moto koji svakako može glasiti “idemo dalje”. On je stvorio trohejski trimetar, tetrameter, i udruživao je daktilski heksametar i jampske trimetar. Arhiloh je njegovao elegički distih. Poznat je i po asinortetima, stihovima gđe se dva različita ritma udružuju u jednu cjelinu. Ovaj pjesnik nije jedini koji se istakao u jambografiji, ali je sigurno najintrigantniji i pravi primjer za objašnjenje ovakve poezije. On uvodi različite ritmičke varijacije, lišava se metričke jednoobraznosti i prvi put pjeva epode. Epodama nam približava ton i duh ove lirike koja je u skladu sa slobodom. Ona teži rušenju zida arhajske mirnoće, epskog veličanstva i težište stavlja na svakodnevan turbulentan i fluidan život.

“Od težnje ležim nesrećan bez duše- sve mi kosti ljuti bolovi po volji božjoj proželi.” (Marko Višić, „Antologija stare helenske lirike“, 2008:150)

Ljubav kod Arhiloha nikad nije srećna ljubav. Uvijek se ide do smrti. Arhilohova najveća ljubav, Neobula, žena kojoj je i posevetio svoje pjesme, jedna je od mnogih koje su okončale život zbog njegove poezije. Arhiloh smatra da je upravo time što je poslao svoju dragu u smrt sačuvao njenu dušu od zaborava. Ako bi se govorilo o svrsi jampske poezije, to bi svakako bila inovativnost koju ona donosi. Razbijanje patetike herojskog heksametra i tradicionalnosti, rušenje konvencija i otpor ličnosti prema tradiciji predstavljaju njen značaj. Čovjek konačno uspostavlja mjeru sa sobom. Skida ruho načela, pravila, pritiska. Pravi pobudnu protiv zastarjelih zakona i teži nečemu što je novo i slobodno. Poezija koja podsjeća na parodiju, jambografija, gubi se iz žiže interesovanja nakon što je postigla svoj cilj. Izbavljenje iz okova kulta u kome važnost imaju samo bogovi, dovođenje pozemljara na više mjesto, glavna je svrha jambografije.