Lajte i na zvijezde i na trnje

Što duže živm dobijam više dokaza koliko loših savjeta sam pokupila tokom odrastanja. Znate sve one ideje o učtivom ponašanju, budite bezuvjetno ljubazni prema starijim, nemojte se ni na koga derati, ako vam neko opali šamar okrenite drugi obraz i ostale koještarije. Ne planiram se upisati u svetice, ja sam samo žena koja nastoji naći najbolji prijesek svih životnih nameta i učiniti sebe sretnom. Koliko puta sam ustukla pred nečijom šizofrenijom zato jer njega ili nju razumijem, nije im lako, desilo im se ovo ili ono. Tako, dok nalazimo opravdanje za tuđe neprimjerene ispade mi polako šizimo.

Prijateljica mi je otvorila oči. Posjetila sam je u stanu gdje me je dočekalo njeno novo štene. Lajalo je na mene tako silno, jer sam stranac. Ja sam se počela povlačiti, a ona će na to: “Ma šta ti je bre, šta se bojiš, sada će lajati još jače.’’

Koja univerzalna istina, skrivajte se od kolega koji vas maltretiraju, oni će vas naći i biti još brutalnijii. Povucite se pred konobariom ili konobaricom koji vas prvi put vide a sikću na vas i oni će nastaviti, dok ćemo im mi zbog našeg lijepog vaspitanja i bakšiš ostaviti. Ima još mnogo primjera kada se pred nekim povučemo što zbog kvazi poštovanja, što zbog trenutne neugodne situacije u kojoj je ta osoba, što zbog ’’da narod ne priča’’. Da se razumijemo, svako je odgovoran za svoje duševno stanje i svoje situacije, odavno smo prerasli rodne zajednice u kojima važi da je problem pojednica problem cijele zajednice. Uklopi se, odustani ili promijeni pravila igre, to je današnji svijet, ne treba ga ni kuditi ni hvaliti, tako je kako je.

Svaki put kada nekome damo pristanak da se na nama istresa od sebe pravimo košaricu za njihov duševni otpad, iz ljubaznosti se pretvaramo u kontejner za skupljanje tuđeg smeća. Nismo toga svjesni, ali to radimo šaljući okolini jasnu poruku da sebe ne poštujemo, ne vjerujemo u našu snagu, naše pravo da takođe budemo neraspolženi za tuđe probleme.

Pas koji laje ne ujeda, istinitost ove narodne shvatimo tek kada zaista na nečiju drskost uzvratimo drsko, bez uljepšavanja, istom putanjom kojom nam je lopta bila poslata. Tada će se desiti pročišćenje, oslobođene od taloga tuđih anksioznosti. Jasno pokazujući da nismte mjesto za tuđi otpad dajete upozorenje onima čija ste meta da više ne mogu na vas da šalju otrovne strelice. Iole pametni strijelci će to shvatiti nalazeći drugu metu i biće obazrivi kako vode razgovor sa vama u budućnosti.

Odgovor na neljubaznost, drskost, napad je naše sveto pravo. Učili su nas da se ne protivimo učiteljici ili učitelju jer oni znaju bolje. Da su oni zaista superiorniji od djece ne bi se nikada osuđivački ponašali prema učenicima. Ovo vam niko u svijetu odraslih neće priznati. To je manje popularna strana novčića. Takođe, na duže staze može da naruši sliku autoriteta i dovede do urušavanja discipline dobrog grđanina u koga izrastate. Pažnja, pažnja ovdje je neko ko misli da je pametniji od sistema. Borba sa školskim sistemom je u tim godinama zaista traumatična, valjda zato odustanemo, potvrdimo da su oni što sjede na mekim stolicama u pravu, ponovimo to toliko puta dok nam ne postane navika. Zadovoljni roditelji, zadovoljno društvo, nastradali mi.

Eto tako, raspisala sam se a samo sam htjela zahvaliti prijatejici. Niko do sada mi nije rekao da se strah od laveža uličnih pasa ne riješava biježanjem. Lavež treba poklopiti rikom svoga voljenog sebe, sakrivenog negdje duboko, duboko u ranjenom djetetu koje nosimo.