Sloboda

“Mi mislimo da smo slobodni,

Jer nam nedostaju riječi koje bi opisale našu neslobodu.“ — filosof Slavoj Žižek

Sve češće susrećem ljude koji traže i slave slobodu. Nikada sebe nisam smatrala pretjerano slobodnom osobom. Svjestna sam da su moje iskonske slobode jako precizno iskontrolisane odrastanjem, upijanjem ograničenja okoline. Nikada niti jedno dijete nisam čula da želi slobodu, taj koncept ne postoji u njihovom umu i srcu. Oni su slobodni u svojoj duši.

Želja za slobodnom počinje sa tinejdžerskim dobom kada postajemo obavezni biti odgovorni za sebe i svoje postupke. Doživljavajuću odgovornost kao teret počinjemo maštati o anarhizmu. Raditi šta želiš, kako želiš i s kim želiš.

Opet ću se vratiti na profesora Žižeka. Zamislite da se svi oslobodimo od odgovornosti, od bilo kakvih posljedica naših akcija radeći šta nam pane na pamet, ne imajući bilo kakve filtere čije uporište je u emocionalnoj inteligenciji. Možda bi opstali oni najslobodniji i stvarali neko drugo društvo, možda bi se desio evolutivni skok suštnski slobodnog čovjeka. Vjerujem da takav skok nije ono što nam treba.

Šta je sloboda za odraslog čovjeka? Je li to sloboda govora, mišljenja, finsijska sloboda?

Najčeće smo jako kratkovidi u definisanju slobode, okrenuti ka spoljašnjem koje ne možemo kontrolisati. Zato nam tako često nedostaje slobode, reagujemo defanzivno na odgovore okoline kojoj pokušavamo namenuti našu viziju slobode.

Da, danas možete u većini zemalja evropskog kontineta reći ili podijeliti na socijalnim mrežama neko lično opažanje i ništa se neće desiti. To isto može da uradi neko u Kini i završiće iznendadnom smrću pada sa prozora. Valjda su ti Kinezi mnogo visoki za prozore pa se lako prevrnu preko njih. Onda ćemo reći vidite kao su evropska društva napredna a Kina je komunistička zemlja koja guši osnovne ljudske slobode. Ne bih se složila, vjerujem da su načini obuzdavanja slobde u evropskim zemljama mnogo suptilniji od kineskog pristopa, ali ne poriče se njihovo postojanje na obje strane.

Takve slobode koje imaju veze sa ekspresijom u društvu nemaju mnogo zajedničog sa istinskom slobodom. Slobodan je onaj koji umije da voli. Naša apsolutna, uvijek dostupna sloboda je ljubav, univerzalna ljubav prema sebi, drugima, prirodi, čitavoj vasioni. Sposobnost da volimo niko nam ne može oduzeti, jer mi možemo izabrati da volimo i one koji guše naše prividne slobode. To je vrhunac naše slobode. Sposobnost da s ljubavlju prihvatamo okolnosti, događaje, ljude takvim kakvi oni jesu nalazeći zrno ljepote u svemu je neotđiva sloboda. Svi smo slobodni. Poput onoga prosjaka koji je godinama sjedio na kutiji tražeći novac prolaznicima dok ga jedan prolaznik nije upitao šta ima u kutiji na kojoj sjedi svaki dan. Prosjak nikada nije ni pomislio da otvori kutiju. Pitanje prolaznika ga je zaintrigriralo, kada je sklonio polopac sa kutije ugledao je mnogo zlata u njoj.

Takvi smo i mi, nosimo u sebi toliko slobode a tražimo od okoline da nam da više slobode.

Kafka je govorio: “Ja sam kavez, tražim svoju pticu.”

Mogao je odbaciti kavez, ptica bi se tada pojavila. Međutim za skidanje okova sa sebe potrebna je metamorfoza duha, uma i tijela.