Samoća

Photo by Anders Nord on Unsplash

Danas oko 10 ujutro Mia se uspjela odlijepiti s mog kauča. Već tri dana bila je kod mene, a ovih dana pretežno samo učim pa mi je smijanje s njom u pauzama došao kao pravi antidot za štrebersku vrućicu. Usto, Mia je učiteljica pa me svaki dan ispitivala gradivo koje sam pokrila. Nije uopće loše imati učiteljicu u kući.

Ja bih sjedila za kuhinjskim iliti radnim stolom s nosom u knjizi, a ona bi tražila osnovne škole po Zagrebu…ili bi pak rezervirala let za Njemačku. Bila je puna iznenađenja u svojoj neizvjesnoj situaciji.

Bilo je tu i zajedničkih meditacija i igara i koliko god mi paše njezino društvo i volim se smijati na njene glupe fore, svejedno mi je na neki način laknulo nakon što je otišla. Udahnula sam onaj zrak koji samo samotni ljudi udišu, a dok pri tome uživaju u svojoj samoći.

Samoća — stanje u kojemu nisi ni previše ni premalo. U kojem se od tebe ne očekuje nit’ te se požuruje. Stanje u kojemu dišeš zrak samo za sebe i nikog drugog. U samoći je svaka stolica tvoja i uopće nije bitno pričaš li naglas ili sam sa sobom. Ona ti dopušta da budeš i pobjednik i luzer. Možeš plakati od sreće ili jecati u očaju i nema razlike između jednoga i drugoga. Tvoja golotinja ne znači ništa — pa i da ti dupe visi do koljena ili imaš treću sisu — svejedno je. Baš kao što je i svaki falš ton dobrodošao dok pjevaš ili sviraš.

Samoća je poput neutralizirajućeg polja raznih polariteta. Funkcionira kao totalna suprotnost od naših mentalnih dualističkih postavki. Kod nje nema premalo, preglasno, presporo, prerijetko. Bojiš se ispasti papak na tom javnom govoru u petak? Probaj ga izrecitirati samoći, ona ti je najbolja publika. Jednako voli i mucave i elokventne. Profesionalce i amatere. Tihe i glasne. Idiote i intelektualce. Voli i idiote intelektualce. Neće te točno potapšati po leđima, ali bit ćeš dovoljan. Bit ćeš dovoljan.

Samoća i usamljenost skroz su dva različita pojma. Usamljenost je vjerojatno ono što je Mia htjela zaobići pa je ostala kod mene posljednja tri dana. Samoća je ovo u čemu ja uživam sada dok nje nema.

Doduše, samoća je prijateljica do jedne granice. Dok ne postane utočište ili azil za izbjeglice iz stvarnoga svijeta. Dok ne postane majka koja prezaštitnički grli svoga sina. U njenu naručju često se nalaze iskompleksirani, uplašeni, asocijalni i narcisoidni. Misfiti i oni nepodobni za život u sofisticiranoj složenosti života. Osebujni i neprilagodljivi. Zato treba paziti koliko često grlimo samoću. Hoće li nam njen zagrljaj napuniti pluća slobodom, lakoćom i autentičnošću ili će iz njih istisnuti zadnji atom zraka i pripadnosti, ovisi posve o tome koliko često i na koliko dugo joj trčimo u naručje.

Kolegica fitoterapeutkinja jednom mi je pričala o posesivnoj majci koja je sinu vezala pertle do dvanaeste godine. Ne želimo da nam samoća postane poput te majke.

Doktorica Perko na satu dermatologije pričala nam je o bezbrojnim pacijentima koji su radije birali biti neviđeni i zaboravljeni nego viđeni s aknama na licu. Ne želimo da nam samoća to čini. Nakon toga, sasvim sigurno javlja se usamljenost. Ona je poput samoće tipa dva kad se simptomi već pretvaraju u kroničnu bolest koju se kasnije može ‘’samo kontrolirati’’ i izliječiti isključivo u najboljim slučajevima. Također, može se pojaviti samo nekada, nasumično i na kratko, kao i svaki osjećaj. Svakome bih radije poželjela drugi slučaj.

Po svemu sudeći, ovo bi mogao biti moj zakašnjeli post glede svjetskog dana mentalnog zdravlja.

Ljudi, ako ovo itko bude čitao, molim vas da izađete van i budete baš takvi kakvi jeste. Jer kako moja sestra po Mediumu, Ema, u svom članku govori:

‘’Ako stršim, neka […] bliještim!’’