Piše Emin Čamo: Kročenje ega — Uvod u novi glas društvene svijesti BiH (ep. 1)

“Obrati pažnju i na sitnice.”

— najvještiji mačevalac historije Miyamoto Musaši

U detaljima je, kažu sami đavo. Dovoljne su godine, desetljeća i stoljeća neuspjeha u detaljima i sitnicama da dovedu ličnosti, grupe ljude, pa i narode do stanja iznemoglosti, razočarenja i depresije.

Oporavak i liječenje od “balkanskog” upućuje na potrebu za obavijanjem rana gdje smo u najmanji detalj okrznuti samima sobom.

Mentalitet kolovrata razgovora o drugim ljudima te o privatnostima njihovog života (suština dnevnice balkanskoga života) je vjerovatno prvi i najupečatljiviji (te ekvivalentno razočaravajući) korak naprijed u propaloj tehnici balkanskog iskoraka u život.

Drugi korak, paralelno prvom, zasigurno je rezultat njegovog prethodnika, a to je pohlepa. Svako prepuštanje bespotrebnim razgovorima pokrenutim ljubomorom vodi prema pohlepi, jer u nedostatku onoga što drugi ima, onaj koji to posmatra mora zgrabiti i imati za sebe to što drugi spomenuti posjeduje.

Dakle, da bismo nadvladali “balkansko” i ono što se “podrazumijeva” (a uistinu ne mora biti tako) u društvu Bosne i Hercegovine, potrebno je započeti sa promjenom prvog koraka prema budućnosti.

To zakoračenje mora biti razumno, izolovano od relacije prema drugome s pristupom ljubomore ili represije, i fokusirano na objekat budućnosti.

Nije moguće da se krećemo prema budućnosti sa podrazumijevanjem propasti i poređenjem sa drugima, jer u suštini ono što čovjeka čini uspješnim nije njegov ili njen status u odnosu na druge, već sadržaj njihove ličnosti i njihovog mentaliteta ocijenjen moralnim ili društveno-korisnim uspjesima i neuspjesima.

Za razvoj dobrih odnosa između ljudi, potrebno je zakoračiti prema njima sa mentalitetom pretpostavke dobrog, a ne lošeg. Jer dok god smatramo da drugima možemo naći njihovo mjesto u svijetu, bez da uzmemo u obzir potencijal dobrote, razuma i moralnosti u njima svoje sopstveno ćemo pomijerati iz svoga pravog mjesta.

Kada kažemo “pravo mjesto” pod time ne mislimo na neku nepomičnu i statičnu poziciju, već specifično na pokretnu i prikladnu sveukupnu stvarnost pojedinca u odnosu na društvo.

Zbog toga, stava smo da su u odnosu na narode BiH panika i beznađe kreirani zbog stacionarnog tretiranja poslova, porodičnih funkcija i viših životnih svrha individualca nepotrebni.

Među zaprekama koje je potrebno prebroditi je strah kreiran idejom da konstantna kretnja i razvoj ličnosti iz jedne sfere životnog djelovanja u drugo, te u treće mogu ili moraju biti škodni.

Uz sve to, razum, te ljudska sposobnost rječitog izražavanja, odnosno elokventnost zahtijevaju oživljenje iz razloga što je svaki oblik odbacivajućeg govora razarajući po pitanju razvoja ili strukture ili odgoja jednog društva.

Postavljajući se u stanje razumnosti — duh i duša se reaktivno vraćaju u svoju harmoničnu stvarnost.

U materijalnom smislu procesi mozga i totalitet psiho-metabolizma uz dobru prehranu su stabilizovani te zadovoljeni, jer razumom kojim su osjećaji i emocije regulisani se kreće prema zadovoljenju svrhe svoga bivanja što podrazumijeva život, te kontinuitet zdravog života, kako lično, tako i generacijski.

Dakle, empatija, kao posljedica unutarnjeg sustegnuća od reakcije, te sustegnuća od odbacivanja svega što daje život i gradi kontinuitet jednog bića, grupe i naroda, neophodni je rezultat uspostave razuma na vrh ljudske funkcionalnosti, preuređenja početnih pristupa/koraka pri suočavanju sa problemima, te liječenja od svega “balkanskog” i kretnje ka civilizovanom i smislenom.

Ovim putem direktiva bosanskohercegovačkog uma, tijela i duše postaje život, a ne smrt, nada i kontinuitet, a ne beznađe i obnova neuspjeha.

• Napisao Emin Čamo