Ne(moć) kritike

Kada očistimo um i tijelo od stalnog žaljenja, zamjeranja, kontole nepredvidivog u nama ostaje sveta soba mira. Soba u kojoj je zrak ispunjen mirisom tamjana i tek ubranog ruzmarina, obojen bojama vitraža koji razliva spektar popodnevnih zraka sunca u najljepše nijanse žute, plave, crvene i zelene boje. U nama ostaje prostor, koji je savršen baš takakv kakav jeste, bez ikakve želje da ga zatrpamo nečim drugim. Ostaje prostor za oči srca.

Srce nikada ne kritikuje, ne osuđuje, u svemu vidi zrno ljepote. Srce se vrlo lako zavlači ispod velova iluzije da bi došlo do suštinske vrijednosti onoga što posmatra. Gledati i vidjeti su različiti pojmovi, fizičkim očima svi gledamo a vidimo samo srcem. Sve oko nas je iluzija, jedan jači zemljotres i naše ulice će se pretvoriti u rovove, kuće u gomile, auta u otpad. Vidjeti suštinu znači prepoznti bazične elemente od kojih je sve oko nas izgrađeno.

Jeste li ikada vidjeli ružan kamen, može li kamen ikada biti nazvan ružnim?Ne, nemože. Ružnoća je pojm koji je uveo racionalni um da bi mogao sebe odvojiti od drugih, jer kada kažemo da je nešto ružno to šalje prećutnu poruku da mi u sebi nosimo ono lijepo i samim tim smo dovoljno kvalificirani da svako odstupanje od lijepog nazovemo ružnim.

Neću da negiram našu trenutnu stvarnost u kojoj primjećujem dosta smeća na ulicama, dosta nemara prema prirodi, prema bližnjem svome, grabljenja, prepotentnosti, patnje, grubosti, želje da se drugi ponizi. Iza svega toga se krije ona suštinska stvarnost u kojoj smo kao pojedinci povrijeđeni, bijesni što nismo umijeli bolje, kivni na sebe, nezadovoljni sobom.Umjesto da sebi pravedno presudimo, da donesemo kaznu koja će nas osloboditi, mi radije oblačimo svečanu togu koja bi trebalo da lakrdijaški zamaskira naše nedostatke i nemilosrdno stavljamo druge na optuženičku klupu.

Svaka kritika vrišti ja sam bolji od tebe, ja znam a ti ne znaš. Nisi me pitao/pitala za savijet i zato zalužuješ da te progonim. Svaka osuda govori ja znam bolje od tebe, pitaj mene, prepusti svoj život u moje ruke. Svako žaljenje govori ja sam nemoćan, ja odustajem od sebe, prepuštam se drugima. Svaka kontrola govori mene život ne voli, ja hoću da ga ukrotim, da mu ja govorim kako treba. Ni onda me neće voljeti ali barem ću znati svaki njegov korak.

Previše je straha u svim ovim misaonim procesima, previše straha nas inhibira za sve ono lijepo što se krije u onome što nam oči vide. Tu vid stupa na dijelo, vidjeti srcem dušu onoga što se odvija pred našim očima znači vijdeti suštinu. U suštini smo svi zdravi, sretni, iscijeljenji, zadovoljni, radosni, veseli. Ipak, tako rijetko obitavamo u svojoj suštini, u svom emjestu neograničenog izobilja. Radije se sijećamo tih kratkih momenata blaženstva donoseći u život još više muka da bi kontrast bio jači, a sreća rijetka, varljiva i prolazna.