Popis novogodišnjih odluka

Nova godina uvijek potakne da uhvatimo list papira i napišemo…

Vrijeme je opraštanja od lijepe 2015. pa se primamo pečenih pernatih životinja dok mlince utapamo u sosu od pečenja. Cijela kuća miriši na cimet i vanilin kiflice, a bor je okićen treperujućim lampicama koje izazivaju epi napad.

Protekla godina je bila iznenađujuće uspješna (kucam u drvo da se ne ureknem za narednu), a pod time mislim na osjećaj vlastitog ponosa. Nije uopće važno koliko sam ispita i kolokvija dala, kao niti koliko sam ih pala. Važno je što sam naučila.

Što sam naučila?

Okej, ful sam mudra sada, ali za istač- puno sam naučila o sebi. I da, bilo je teško. Bilo je koma sati i dana, kao i tjedana koji su prolazili kao da nikada neće otići. Ali prošli su i ostavili su za sobom otvorena vrata kako bi mi dali do znanja da nije gotovo. Činjenica je da se ti isti “da se ubijem ili umijem” trenutci (tenks profi s faksa na ovoj frazi) mogu vratiti.

Realitetna terapija

Lako je bacati latinske izraze kako je svatko kovač vlastite sreće ili da ćemo žeti kako sijemo, ali puno toga se krije iza tih riječi iako ih ponekad nismo svjesni. Znači li to da ćemo imati snage vjerovati u sebe kada smo stisnuti kao čvarak jer nas sutra očekuje stresan dan? Hoće li nam biti dosta znati da drugi vjeruju u nas kada mi već ne vjerujemo sami u sebe? Što zapravo znači vjerovati u sebe? Možemo li to nazivati “snagom”? Kužim da su to filozofije i da nam filozofi počinju sve više ići na živce, ali mislim da poanta drži vodu. Možeš zastupati svakakve životne filozofije. Vjerovati da je smisao života vidjeti zvijezde ili smisao smrti pretvoriti se u prah. Misliti kako se sve događa s razlogom ili kako smo svi produkt naše podsvijesti. Uvjeravati druge da ćemo imati devet života ili da je život iluzija. Sve to zaista nije važno jer si ti onaj koji živiš svoj život. Nitko to neće umjesto tebe. Uostalom, zašto i bi?

Your life can change when you want it to. Anything else you tell yourself is just an excuse.

Na početku studija sam čula neki preloš vic o tome koliko je socijalnih radnika potrebno da promijeni žarulju, da bi na kraju ispalo da se žarulja treba sama promijeniti. Faca “okej, bumo lako mi tu vodu na naš mlin”, ali ispalo je puno teže nego što sam mislila da bude. Misliš kako će ti pomoći ako naučiš čitati iz dlana, bacati grah, plesom protjerivati tugu i uzgajati drvo na kojem će rasti novac koji ćeš moći dati ljudima u potrebi, ali nije uopće fora u tome… Tajna nije u tome da natjeraš druge na promjenu nego sebe- a teško je stati sam pred sebe i reći da stvari ne funkcioniraju onako kako želiš. Jer … Ne možeš pomoći drugome dok prvo ne pomogneš sebi. Tako da sam naučila sve teške dane bilježiti kao neopravdane jer sam propustila prilike da samu sebe motiviram, bolje organiziram ili osvijestim da sam sama sebi jedini alat u ovom DIY projektu.

Summa summarum, upravo sam ispunila svoju zadnju ovogodišnju odluku. Budite dobri! :)