Nevidljive ruke

Bila sam na izložbi o Nikoli Tesli tačnije o Dr. Tesli u praškom ekspo centru. Posudiliu su neke materijale iz beogradskog muzeja, 80 godina od smrti velikog Tesle. Čitala sam redove slova o tome ko je bio, šta je radio, gdje je bio, s kim je bio, učestvaovlala sam u eksperimentu bežičnog prenosa električne struje, čitala impresionirajuće jednostvane i mudre izjave umjetnika. Ipak, najviše me uzbudila uvećana replika fortografije naučnikovog druženja sa američkom intelektualnom buržoazijom, investitorima, pjesnicima, piscima i naučnicima. Zaboravila sam prezime investitora koji ih je okupljao u svome domu, ali sam zapamtila da se žena domaćina platonski palila na Nikolu. U opisu su napisali da je Tesla izvrsno balansirao između uzvraćanja osjećanja toj ženi i poslovne potreba održavanja dobrih odnosa sa njenim mužem. Odlično, znali smo da nije bio samo matematički inteligentan već i emotivno razvijen.

Ostala sam pred replikom nešto duže. Ne znam šta me je tamo držalo. Prepustila sam se, čitala sam opis više puta, onda se zagledala u grupu muškaraca u frakovima u krug poredanih oko velikog trpezarijskog stola. Svi su imali karanfil na reveru, doduše neko na lijevoj a većina na desnoj strani. Vjerovatno je mjesto cvijeta određeno bračnim statusom kao i na našim svadbama, da igla bude blizu grudi. U današnje vrijeme više nije tako jednostavno, crno ili bijelo, lijevo ili desno, danas trebamo frakove sa pet/šest revera. Gledala sam u siva lica, nastojala da za stolom prepoznam Marka Tvena i onda mi je došla misao zbog koje sve ovo pišem. Ova fotografija prikazuje intelektualno najuticajnije ljude na početku XX vijeka. Ljude u koje sam sinoć gledala su donijeli odluke koji su uticale na dosta aspekta koji definišu život današnjeg čovjeka kao i sadržaje “dobrih” knjiga tzv., hrane za mozak ali niko od tih ljudi nikada nije imao menstrucaiju. Nikome od njih nije palo na pamet da se novac može investirati u šta drugo osim tehnoloških igračaka, luksuznih zadovoljstava, uvećanja količnie novca. Nemojte me shvatiti pogrešno, nema ničega lošeg u predhodno navedenom, ali nema tu ženskih potreba, zbog čega bi žene željele više novca i u kakva zadovoljstva bi ga ulagala. Nema žene među onima koji joj oblikuju život.

Malo poslije ovoga osuđujućeg zaključka mi je došla misao koja je sve balansirala. Žena je tu, žena je svima njima u srcu, žena je u njihovoj elegantnoj odjeći, u karanfilu koji drže na grudima, u stomaku, u svijećnjacima pažljivo raspoređenim po stolu, u rasporedu kojim sjede, u onoj praznoj stolici kod vrata, kojoj nije mjesto tamo ali sam sigurna da ju je žena tamo stavila sa razlogom. Žena je ono što se neda golim okom vidjeti, što se ne može opisati, naslikati, izračunati. Lakše je bilo otići u utrobu Zemlje tražeći metale koji će se naviti oko statora na čije električno polje će uticati magnetno polja rotora pokrenutog vodom Nijagare. Žena je bežična stuja, riješenje koji svi nasušno tražimo a za koje niko nema radoznalosti u srcu da istražuje, da ide do kraja, da ide u dubine zagonetnije od svemirskih. Žena će vam suditi na sledećoj inkarnacija boga sa velikim B, to sam sada sigurna, i neće biti suza, neće biti bol ni krvi, biće cvijeća, vode, sunca i ljubavi. Da žive nevidljive stile, da ih poštujemo i one će nam dati odgovore za sve goruće probleme, za krize, ratove, bolesti.

ŽENA.