Mreža podrške

Prije tri tjedana sam putovala u Barcelonu gdje sam provela pet dana. Ne znam puno španjolskog (bolje ga razumijem i čitam nego sto ga pričam), a njihovom Katalunjom sam prvi puta hodala. Prehodali smo La Ramblu više puta i u različito doba dana tako da smo već upoznali sve trikove mladih Afroamerikanaca koji u kabanicama prodaju kišobrane ili mladih bijelaca koji potiho, ali odlučno nude “travu ili drogu”. Pogledali smo sve znamenitosti, obišli Cosmocaixa (jedan od najinteraktivnijih muzeja u kojem sam ikad bila) te probali lokalnu i malo manje lokalnu kuhinju. Svi koji me znaju, znaju da se fino jelo i da je to bio vrhunac cijelog putovanja.

Pišem sve ovo jer bih htjela s vama podijeliti jednu drugu stvar koju sam u tom Gaudijevom gradu uočila. Moji suputnici su rekli da oni to uopće nisu doživjeli, ali i da se ne čude što su mi takve stvari zapinjale za oko.

Kulturni šok

Nisam proputovala puno europskih gradova (a izvan Europe nisam niti bila), ali sam ostala iznenađena tipovima osoba koje prose na ulicama dosta čistog grada. Kažem da je dosta čist obzirom da sam vidjela da više (puno više nego kod nas) ljudi puše hodajući cestama, ali su ulice čiste od opušaka. Čak štoviše, više puše motane nego kupovne cigarete. Što se tiče prosjaka opet su nekako drugačiji od naših. Češće su to mlađi ljudi kasnih dvadesetih ili punih tridesetih dok bi velika većina kraj sebe imala (svog?) psa. Psi su najčešće spavali u krilu svojih gospodara koji bi po turski sjedili na golom kamenu, naslonjeni na zid, drijemajući, ispred plastične posude za novac i poruke na španjolskom jeziku ispisane na kartonu. Vrlo mali broj prosjaka su bile osobe s invaliditetom. Osobe s invaliditetom bih tek najviše viđala po mjestima po kojima sam se i sama kretala: ulice, podzemne, dućani, tržnica, zalogajnice i slično — što me navelo na pomisao o lijepo provedenoj integraciji.

Naravno, kao pravi turisti izignorirali smo one “hop on-off” buseve i hrabro se vozili podzemnom. U jednoj od duljih vožnji koje smo odlučili uzeti, ispred mene su sjedile dvije osobe: jedna lijepa mlada djevojka i starija osoba s invaliditetom. Starija osoba je vrlo mirno sjedila i gledala kroz prozor podzemne iako nije imala što vidjeti, a mlada djevojka, rekla bih “tipična Španjolka”, duge crne kose (samo joj je falio crveni cvijet u kosi i kastanjete u rukama) s piercingom nosu i slušalicama u ušima bi ponekad znala s glavom klimati u ritmu glazbe. Vjerojatno sam previše blejala u nju, ali nema veze.

Odjednom sam iza sebe čula muški glas kako na španjolskom jasno i glasno govori. Njegov ton je bio odlučan i siguran, ali ipak se osjetila manja doza srama. Riječi su bile unaprijed pripremljene i pune zahvale za sve koji slušaju, ali i isprike onima kojima smeta. Čulo se u glasu da se radi o mladiću u srednjim dvadesetim godinama. Govorio je da je mlad, nezaposlen, ali i bez fakulteta. Objasnio je kako mu je najveća želja upisati fakultet, ali da za to nema novaca, a da ga nitko ne želi zaposliti bez dotičnog. Molio je da ako itko ima novaca da mu udijeli kako bi sakupio za školarinu, ali i da je zainteresiran raditi pa da ako netko zna za otvoreno radno mjesto… Uz sve to, prodaje i paketiće maramica pa da barem netko kupi maramice za koji euro skuplje da si na takav način “zaradi”… Govor je završio ponovnim riječima zahvale i ispričavanja na smetnji uz želju da svi imaju lijepi dan. Samo sam uzdahnula i pogledala u svog suputnika koji nije ništa razumio što je mladi čovjek pričao cijelom vagonu podzemne željeznice. Tada sam već počela razmišljati o njihovom sustavu obrazovanja i tipu socijalne države (po Esping-Andersenu ofc) što je samo rezultiralo brigom i manjom tugom. U tim trenucima je taj isti čovjek krenuo u mom smjeru prema vratima, ali ga je prekrasna crnokosa Španjolka zaustavila. Dok je razgovarala s njim, prekopavala je po svojoj velikoj platnenoj torbi dok nije izvadila papirić, olovku i mobitel. Dugo joj je trebalo dok je s mobitela prepisala brojeve i par slova, ali se mladac osmjehnuo, zahvalio na papiriću i otišao.

Povratak u Zagrebačku kolotečinu

I onda se vratim u naš Zagreb, ponovno proživljavam sve šokove povratka u normalu i uzimam zdravo za gotovo sve što imam. Razmišljam što rade prosjaci, gdje se vozi Španjolka i što je s papirićem učinio mladi muškarac. Razmišljam o toj studentskoj, mladoj populaciji stanovništva koja živi u očitoj međusobnoj nejednakosti.

Na fakultetu nas uče da promišljamo o empatiji koju (ne)osjećamo prema korisnicima i njihovim životnim pozicijama, ali nam i stalno izvlače dotične dvije riječi: mreža podrške. Što sad s tom mrežom podrške radi mladi prosjak na ulici Barcelone, mlada djevojka u podzemnoj ili mladi muškarac koji želi studirati? Ne znam i nikada neću saznati, ali mi preostaje razmišljati o svojoj mreži podrške. Nitko nas na predavanju nikada nije ozbiljno upitao kakva je naša mreža podrške. Premalo o tome razmišljamo i razgovaramo jer kako bismo trebali pomoći drugima ako ne radimo prvo na sebi? Tko za tebe navija i potiče te na pozitivna djela? Tko ti podiže motivaciju kada zapneš?

U mom svijetu, najčešće mi takvi ljudi prilaze sami, koliko god to čudno zvučalo. Jedno veselo djevojče me samo upitalo želim li s njom raditi na jednoj zadaći. Ostala sam u pozitivnom šoku i punog srca sam pristala. Ona me puno toga naučila i svjesna sam koliko utječe na mene svojom pojavom. Naučila me kako se veseliti tuđem uspjehu jer je samo pitanje vremena kada će doći vrijeme za vlastiti. Izvlači iz mene pozitivu i osmijeh dok prenosi neku čudnu snagu za svaki novi dan — jutra pogotovo. S druge strane tu je i snažno muško koje potiče na borbenost i jedinstvenost. Uči me kako isključiti svaki vanjski utjecaj da bi se usmjerila na samu sebe i ono što zaista želim. Naučio me da je važno dati sve od sebe, a da će rezultati doći sami od sebe— nikada ne odustati i uvijek ostati dosljedna samoj sebi. Zanimljivo je koliko zaista možeš naučiti od drugih ljudi ako postaneš svjestan da utječu na tebe i čine tvoju mrežu podrške jer na takav način učiš o drugima dok paralelno gradiš sebe i ulaziš u tuđu mrežu. Ključ svega je biti svjestan, pomagati drugima i dopustiti da drugi pomognu tebi. Možda je i mladac iz podzemne dopustio da mu Španjolka pomogne…