Prije 3 godine nisam toliko nosio kape, eto.

Tri godine kao nijedna?

Za osobu koja efektivno zapravo živi “od riječi”, čini se nekako čudno tražiti odmor od stvaranja tekstova stvaranjem drugih tekstova o tome. Čovjek bi mislio da će svaki trenutak odvojen od računala i pisanja biti dragocjen, i kako u slobodno vrijeme neću željeti napisati niti zadaćnicu o tome kako sam proveo ljetne praznike, ali ipak ne. Kažu da, ako ste u nečemu dobri, to nikada ne radite besplatno, ali isti ti vjerojatno znaju da upravo te stvari u kojima ste dobri i jesu one koje biste najradije radili besplatno, zar ne?

Ako ovo čitate i znate me, otprilike vam je jasno o kome se radi. S druge strane, ako slučajno prvi puta vidite moje ime i čitate ovo, mogu samo reći da ste na dobrom putu da mi postanete najbolji prijatelj samo zato jer ste ovom tekstu dali priliku. Stvari stoje ovako. Prije točno tri godine počeo sam pisati na internetu i do danas nije prošao gotovo niti jedan dan, a da to nisam radio. Moj internetski dom je Netokracija, domaći tehnološki medij za koji prije četiri godine nisam nikada ni čuo. (Sorry Ivane) Ondje dane provodim trujući kolege lošim forama na Slacku, ali i pisanjem o poslovno-tehnološkim temama s naglaskom na poslovni aspekt gaminga i esporta. U svojoj relativno kratkoj karijeri surađivao sam i pisao za neke od najpoznatijih brendova u regiji i šire, ali nigdje se ne osjećam kod kuće kao što je to slučaj na Netokraciji.

Prema tome, mislio sam da je prikladan način obilježavanja mojih tri godine rada pisanje o tome kako je uopće došlo do njih, i možda nada da će moje iskustvo potaknuti neku posve nepoznatu osobu da nekada proba složiti par rečenica, odvojiti ih u paragrafe i poslati nekome da pročita. Možda sam taj netko ja, a možda netko posve drugi, i to je sasvim u redu. Cilj mi je već, kada sam napravio malu karijeru od sebe radeći nešto što volim, jednostavno ponuditi onima koji se još uvijek nisu pronašli nešto što bi mogli shvatiti ozbiljno i ne misliti kako je ispred njih još nekoliko stotina riječi nekog self-help sranja kojih im je sigurno tako dosta ako žive u Hrvatskoj.

Prvi tekst na Netokraciji bio je — ne baš dobar.

Prva stvar koja se o meni treba znati je činjenica da sam pao prvi razred srednje škole. Bila je to jezična gimnazija u Osijeku, i mojih SEDAM jedinica nešto su čime su se u mojoj (a i drugim generacijama) mogli pohvaliti rijetki, recimo osebujni pojedinci. Polugodište 6 predmeta: latinski, matematika, kemija, fizika, biologija i šesti predmet kojeg se ni ne sjećam. Bacivši se u intenzivno ispravljanje na kraju godine sam ovome dodao i njemački, jer zašto ne, očito. Odmah zatim odlučio sam ponavljati razred i sve preostale prošao s vrlo dobrim ocjenama, a čak sam posjetio i dva županijska i jedno školsko natjecanje. Bravo, Ivane!

Razlog zašto dijelim ovo jest to da je bilo vrlo lako pasti razred, ali ga s druge strane nije bilo teško ni završiti. Iskustvo te jedne godine nešto je što je oblikovalo moju perspektivu do sada i mogu reći kako sam izuzetno sretan što je igranje igara i gubljenje vremena od mene otelo jednu godinu života. Ovo je nešto što rijetko tko o meni može vjerovati, ali mislim kako je definiralo apsolutno sve što sam radio otada. Uvijek sam nekako znao da volim pisati, ali sam se kao i mnogi jednostavno mentalno zabarikadirao razmišljanjem kako od toga nikada neće biti pravoga posla i morat ću pisati clickbait članke za domaće portale samo kako bih zadovoljio kvotu. Srećom, danas mogu reći kako se to ne događa meni, ali ni dosta kolega koji rade upravo na takvim stranicama. Tko bi rekao.

Prije Netokracije pisao sam na još nekoliko mjesta od kojih je jedno i dalje rastući portal Mixeta.net gdje sam napisao otprilike 40 volonterskih tekstova prije nego što sam karijeru nastavio dalje, ali da nije bilo Mixete bilo bi mi mnogo teže snaći se u tekstovima kasnije, ali i razviti stil pisanja. Moj posao u Netokraciji došao je nakon mjesec dana nagovaranja sada već dragog prijatelja Ivana Brezaka Brkana da mi da šansu, a prije onog teksta koji sam linkao gore radilo se još o barem sedam ili osam koji nisu objavljeni nikada, ili su se našli na nekim drugim stranicama. Do pozicije stalno zaposlenog novinara (pisca, kako bi rekli amerikanci) trebalo je mnogo vremena, sretnih slučajnosti i rada, ali danas se samo sa smješkom i romantično mogu osvrnuti na sve njih, sjesti u ured koji imamo u Osijeku i tipkati intervjue s ljudima koji imaju za reći zanimljive stvari.

Danas pišem kolumne i stavljam svoje lice gdje god mogu.

Razlog pisanja ovog teksta nije govoriti o tome kako sam ja super ili kako sam ja napravio ovo ili ono; za to dovoljno govore neki drugi radovi, već retrospektiva na to što me dovelo ovdje gdje jesam, i koji su uopće daljnji koraci. Često u ovoj industriji srećem osobe koje su jednako vremena kao i ja proveli na nekoj poziciji i divim im se kako su zasigurno eksperti u svom polju i imaju mnogo zanimljivih stvari za reći. Opet, često se upravo oni koji govore za sebe kako znaju mnogo ispostave kao oni kojima treba najviše pomoći, stoga nikada nisam bio jedan od tih koji se busaju u prsa i govore o tome kako valjaju više od onih drugih jer su se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Moram priznati, dosta se toga u meni promijenilo u posljednjih tri godine pisanja. Nešto više od 400 tekstova od kojih je velik broj dugih analiza i intervjua, iskustva, putovanja i poznanstva zaista su bila ono što je obilježilo moj život, ali koliko god trebalo nekada pohvaliti samog sebe i staviti figurativnu ruku sam na svoje rame, mislim da ovaj tekst nije mjesto za to. Ovaj tekst je, za mene, prvi u serijalu onih koji će govoriti o onome što nije nužno povezano sa stvarima po kojima me ljudi pamte (ili volim misliti da pamte). Dok neki svoje misli nastoje poslati u svijet putem vlogova ili nečeg sličnog, ja jednostavno i dalje mislim da su riječi sklopljene u rečenice moja najjača strana, a ako bih od njih odustao u korist vloganja na YouTubeu, vjerujem da mi to ne bi značilo ni približno.

Za nekoga tko je proteklih nekoliko godina, kroz Netokraciju ili neke druge stranice, proveo pišući o domenskoj industriji, financijskom sektoru, esportu, gamingu, startupima i tehnološkim tvrtkama, ovaj post predstavlja dosta velik odmak jer zapravo prvi puta pišem o — sebi. Zastrašujuće je kako je zapravo teško progovoriti kada vas nitko ne pita ništa, i koliko je zahtjevno složiti misli kada nemate priču u kojoj je u centru pozornosti informacija ili druga osoba. Napisati intervju od 1000 riječi može se u sat vremena, ali pogledati u samoga sebe i sklopiti jednako toliko riječi o nečem što će nekome biti zanimljivo? Dani, što najbolje znam jer se ova ideja “kuhala” na Mediumu već dosta dugo, možda i zaista predugo.

Htio sam tri godine svoje karijere obilježiti i zahvalom onima koji su ju stvarali skupa samnom, od mog tima kojem uništavam svaku ozbiljnu raspravu glupim komentarima, a koji su mi dali najbolje moguće uvjete za rad koje bih mogao poželjeti, ali i svih onih koji su se u posljednje tri našli u mom društvu, bili klijenti ili sugovornici ili možda nešto treće.

Hvala domaćoj esport zajednici koja me prihvatila i poštuje iako za to nisu imali nikakav razlog, zapravo potpuno obrnuto. Baš za potrebe ovog teksta zaronio sam duboko u Netokraciju i vidio neke prilično zanimljive komentare na tekstove o esportu iz negdje 2015. godine. Tek danas, evo, nakon tri godine mogu reći da razumijem skepsu koju su prema meni imali članovi te iste zajednice prije nekoliko godina, i koliki je napredak iza mene (i nas) u posljednje tri. Na meni je da i dalje nastavim u istome smjeru i nastavim pokazivati kako sam ipak netko tko možda nije tu oduvijek, ali zato sam tu sada.

I hvala onima koji za najgluplje teme koje pišem odvoje par minuta svog života, iako ih s njima davim gotovo svakog dana a o temama o kojima pišem ih boli briga. Hvala Ani, bez koje zapravo ni ne bih imao posao danas. :) Znam da ovo pišem kao da imam 80, ali kada se sjetim koliko mojih prijatelja i poznanika muku muči s pronalaskom posla u mom Osijeku, vjerujem da je i tri godine čitava vječnost i privilegija. Zbog toga se najviše nadam da će nešto što ja kažem u nekom koga znam pokrenuti nešto, i tko zna — možda Osijek postane malo bolje mjesto nekada.

Znam da je možda teško shvatiti važnost ovako nečega nekom tko je, reklo bi se stvorio neku karijeru, ali kada se sjetim trenutaka iz one spominjane srednje škole u kojima sam zaista vjerovao kako nikada neće biti od mene ništa, danas mogu samo reći kako sam samome sebi dokazao kako je bio u krivu.

Ovu sam sliku stavio jer mi izgleda kao da je sa Unsplasha, iako nije.

Što se tiče Mediuma, ovdje možda nastavim s mislima i idejama koje se ne uklapaju nužno u Netokraciju, a volio bih da postoje negdje na internetu. Možda će se tu naći neke šire i veće verzije članaka koje sam već pisao, ili neke teme koje možda nitko nikada ne bi očekivao od mene, ali idem probati pa ćemo vidjeti hoće li štogod biti od toga. Planovi su veliki i postoje. Volio bih jednoga dana zaista biti autor nečeg većeg, ukoričenog i fizičkog, ali i imati svoj podcast i YouTube kanal na kojem bih igrao simulatore. Htio bi i biti influencer i dobijati stvari od brendova do kojih mi je stalo samo zato jer misle da sam netko i nešto i cijene moje mišljenje. Možda bih jednom htio imati i Medium profil koji izgleda onako skupo i seksi jer ću postati zvijezda pisanja o glupostima. Tko zna, možda bude i sve od toga?

Ako vam se sviđa ovo što vidite, kliknite na te zelene ruke dolje i možda se budemo družili ovako češće, a ako ne, meni je dosta samo znati da je ovo što sam htio reći jednostavno — rečeno. Ako vas više zanima Netokracija, tamo sam i dalje i ne idem nikuda. Tri godine je ništa, ali za mene je puno. :)

Cheers.