Najbolja stvar koja nam se dogodila — Trauma

Ne možete je izabarti niti izbjeći. Trauma je gora od sudbine, ne da se opisati, ukrotiti, predvidjeti.

Dobra vijest je da je prema svima pravedna, svi ih imamo dosta a one najbitnije, dragulji naše ličnosti, su se dogodili kada smo bili dovoljno mali da je se sjećamo ali i dovoljno spretni da ih potisnemo. Sjećati se nečega što ste potisnuli, znati da su sve emocije u veyi traumatičnog događaja objektiviyiralo odnosno interpretiralo na prihvatljiv način. Na način da to što se desilo nije loše, samo jaš jedan događaj u životnom iskustvu. Kao kada gledate niske peril, deset bijelih pa jedna crna i tako redom. E, te crne treba gledati, fokusirati se na nih, prozrijeti kroz tamu. Kada potisnemo trauma sve perle su bijele, ništa ne bode oči, naš život je super, a opet s vremena na vrijeme osjetimo neko žiganje u predijelu vrata, peckanje oko srca i pitamo se odakle to. Trik života, zar ne.

Dakle,najjednostavnija definicija trauma je:

“Trauma nije definisana kao vanjska situacija, već nešto izvana što je izazvalo ranu u nama. Taj naš doživljaj eksternog događaja je trauma.”

Tako mi preživimo, živimo dok traumatični događaj poput satelita kruži oko nas, ona rana u nama ga drži na sigurnjoj putanji, utičući na naše odnose sa samim sobom, sa drugima, sa svima. Nešto vam se ne da spavati, ne znate šta vam je, iz kože biste iskočili, a ne znate šta je. Onda neko mnogo vijekova, mnogo života, kasnije objasni da ono što nas prati, iako ga ne vidimo, iako ga zanemarujemo, jako utiče na nas, kao na primjer mjesec na kretanje vode na Zemlji. Ne treba zaboraviti da je i naša tijelo voda, pa ako utiče na kretanje okeana ima neke posljedice i na moje tijelo, valjda mi je logika korektna.

E sada, kako postati svjestan svoga satelita-traume?

Kao za sve u životu, kreće se od odluke, odluke da hoćemo počistiti naš život, spremnosti da proživimo sebe unazad, spremnosti na suočavanje sa sobom, spremnost na ranjivost, na bol, na plač, jer poslije kiše dolazi duga.

Ko hoće taj i može, rekao je neko mudar, ne znam tko.

Prvi korak znamo, sledeći je naći osobu od povjerenja, stručnu osbu, koja nije ni vaša majka, ni teča, ni djed, ni ujna, ne. To je ona osoba čije ime se u našem društvu rijetko izgovara. Kako ono ide, nešto na p, p-, psi-, psiholog. Da, obratiti se stručnoj osbi koja zna šta radi, koja vas najbolje razumije. Ne znam kako vi funkcionišete u životu, ja na osjećaj i povjerenje. Tako sam birla i mijenjala psihologe dok sa jednom nisam kliknula na prvu, poznavala sam je 10 minuta a rekla sam joj o sebi sve što nikada nikome nisam.

Dalje je samo rad i istrajnost. Probudiće se duhovi prošlosti, probudiće se bol, probudiće se želja za osvetom, svašta nešto će izaći iz nas. Poput rane, gnoj će curiti dok se rana ne iscijeli. Onda će se stvoriti tanka opna, vremenom će otvrdnuti, spasti sa našeg tijela i taj dio kože će biti glatkiji i elastičniji nego bilo koji drugi. Ta analogija važi i za traumu, kada je osvijestimo, proživimo, intergrišemo u svoju ličnost, postaćemo drugačiji, bolji. Sve u nama se tada mijenja, shvatimo koliko smo snažni, koliko smo divni, koliko je potrebno biti dobar prema sebi, poštovati sebe. Nastaje novo rođenje, rođenje u kome nema zaborava.

Zamislite da gravitacija Zemlje nađe psihologa i uvuče u sebe Mjesec, nova atrakcija: autom na Mjesec 😉

P.S. Nemojte se zavaravati da nemate trauma, da ste posebni, da vas se ništa u prošlosti nije duboko dotaklo. Svi ih imamo. Ako ih ne znate definisati samo se otvorite