Vrijeme nas mrvi

Vrijeme, četvrta dimenzija našeg svijeta, nevidljivo, nepojmljivo, suptilnije od gravitacije, misterija koju živimo a ne znamo da je živimo. Ono je vrhunski bog našeg univerzuma prenoseći nepisana pravila mnogo dublje urezana u našu svijest od onih pisanih predatih nam u zlatnom kovčegu ili na neki drugi način zavisno od religije i mašte proroka. Svi starimo zato jer prolazi vrijeme, godine su samo brojka ali brojka sa kojim živimo cijeli život, datume urezujemo na spomenike, ime pokojnika skratimo, datum nikada. Optimalizovali smo naše življenje prema protoku vremena, podijelili ga na dekade svakoj pripisujući prikladne akcije. Ako samo malo ispremećemo taj resdoslijed loše nam se piše. Nije prikladno u 30-im raditi ono sto se radi u 20-im ili pak ako u 30-im radite akcije pripadajuće kutiji 40-ih neozbiljni ste ili starmali/starmala. U 50-im je normalno da nam oslabi vid i prostata ali u 20-im to je već ozbljina bolest s kojom treba živjeti.

Ideja da o vremenu možemo razmišljati kao o bankovnom računu, tj. da nam je svaki dan uplaćeno 1480 minuta na racun (u sekundama račun izgleda još privlačnije) je simpaična. Živi svaki dan kao poslednji (u narodu poznatije kao Carpe diem), vrijeme je novac, traćenje vremena, kakav niz floskula otvorenih za različite intepretacije koje od uživanja u životu stvara teret nedostižnog perfekcionizma. Možete se sigurno prisjetiti još par floskula na zadatu temu koje direktno utiču na naše raspoloženje, čine da se činimo jako vrijednim postojanja na planeti ili potpunom štetočinom. Mrvi nas ideja vremena shvaćenog kao ograničen resurs, kao prilika koja se jednom nudi. Stvara psihološko stanje nerovoze da kasnimo, nešto propuštamo, kao da svi oko nas imaju neku vrijednu informaciju koju neće ili ne smiju da podijele te moramo da se namrštimo i borimo da bismo osvojili pristup skrivenom znanju.

Međutim, dopadljivost narodskih ideja o vremenu i njegovom iskorištavanju je samo površina po kojoj se možemo klizati. Izvodeći piruete izgledaće da smo uzeli uzde u svoje ruke ali kada led pukne suočićemo se sa pravom prirodom stvari. Uroniti u pravu prirodu vremena, u one tišine između otkucaja kazaljki, čuti vrijeme, osjetiti vremenske praznine, čekanjem ulaziti u njega, postati dio njega, od posmatrača postajemo onaj koji jeste, koji ne misli, koji postoji.

Vrijeme je onoliko linearno koliko je percepcija posmatrača pravolinijska. Ljudstvo zaista jeste dvodimenzionalno, od prvog razreda spajamo put od tačke A do tačke B, od B do C nikada se ne upoznavajući sa cikličnošću, suptilnijim posmatranjem činjenica. Ima samo jedna činjenica a ta je da vrijeme ne skreće sa svoje putanje, ima svoj jasan slijed, ne krivuda, probadajući sve prostore precizno u jednoj tački, nikada se ne vraća u istu ravan dvaput.

Pojava teorije o paralelnim realnostima daje nadu da ćemo dublje spoznati fenomen vremena. Trenutno se ponašamo kao stari narodi koju su munju razumjeli kao kažnjavanje bogova. Da li je vrijeme kazna, nagrada, da li smo mi dio vremena ili njegovo sredstvo, ne znamo.

“Satovi ubijaju vrijeme. Vrijeme je mrtvo u onom trenutku kada ga te male stvarčice otklikaju. Vrijeme oživi jedino kada satovi stanu.”- Vilijam Fokner