VAL

Jutros sam ga vidjela.

Nije to bio susret. Više… mimoilaženje.

On je okrenuo glavu. Ja sam se pravila da ga ne vidim.

I u toj jednoj sekundi stalo je sve ono što nikad nismo rekli.

Nije bilo pozdrava. Nije bilo pogleda. Nije bilo…ničega.

Samo praznina između dva čovjeka koji su nekad dijelili prostor, vrijeme, rečenice koje su značile nešto.

Sjedim sad za stolom u uredu i plačem.

Tiho. Onako kako odrasli ljudi plaču kad nemaju pravo raditi scenu.

U jednom trenutku više nisam mogla držati to u sebi.

Slomila sam se.

Onako kako se slomiš kad te ne pogodi jedna stvar, nego sve odjednom.

Kad te ne boli samo sadašnji trenutak, nego i sve ono što se u njemu ponovno otvorilo.

Ne znam što sam očekivala. Možda ništa konkretno. Možda samo trunku ljudskosti.

Ne mahanje. Ne razgovor.

Samo ono: “Vidim te”.

Ali ni to nisam dobila.

I sad me boli. Neopisivo boli.

I najgore od svega — ne znam zašto. Za čim žalim?

Ne za njim.

To znam.

Ne za odnosom kakav je bio. Nego za onim što sam mislila da postoji. Za verzijom nas koja nikad nije stvarno postojala. Za sobom u toj priči. Za svim onim trenucima gdje sam vjerovala da ima smisla.

I dok sjedim tu i pokušavam uhvatiti zrak između naleta emocija, pogled mi pada na stol.

Na električnu cigaretu koja nije moja.

Stoji tamo. Već dugo.

Gledala sam je pet minuta.

Pet minuta sam sebi govorila da neću. Da nemam potrebu. Da sam završila s tim.

Devet mjeseci. Od prvog kolovoza. Nijedan dim.

I onda… uzmem.

Samo jedan.

I svidi mi se. Naravno da mi se svidi.

Nikotin ne dolazi s upozorenjem: “ovo će ti uništiti mir”.

Dolazi s laži: “ovo će ti pomoći”.

I u tom trenutku, između tuge i tog kratkog osjećaja olakšanja, shvatim nešto.

Ne želim se vratiti. Ne zato što “ne smijem”. Ne zato što “moram biti jaka”.

Nego zato što sam već vidjela kako izgleda kad sam bez toga.

Koža mi je bila ljepša. Disanje lakše. Glava bistrija.

I što je najvažnije — bila sam mirnija.

A ovo danas…nije bio povratak.

Bio je trenutak.

Jedan loš, slab, ljudski trenutak.

I to je sve.

Ne briše devet mjeseci. Ne briše odluku. Ne briše mene.

Samo me podsjetio koliko je tanka linija između “gotovo” i “još uvijek tu negdje”.

I koliko je važno što napravim nakon toga.

Mogu uzeti još jedan dim. I još jedan. I opet se naći na početku.

Ili mogu stati ovdje. S jednom pogreškom. I jasnom odlukom.

Jer istina je jednostavna:Ne treba mi cigareta. Ne treba mi on.

Ono što mi treba — već imam.

Mir.

I danas ga neću zamijeniti za deset minuta olakšanja.