Derbi u mom kraju

Neđelja, hladni i tmurni februarski dan, već nije ok. Zvoni mi telefon i na ekranu piše Majka. Pita me kako smo i radujemo li se raštanu danas. Au čovječe zamalo da ne odemo kod strica.

Neđelja je za razvlačenje po stanu, malo da se usisa, da se pojede neki dobar ručak ili baš i ne, i za gledanje filmova i serija. Ove neđelje je finalna epizoda serije 1883. Ali, taj telefonski poziv me vraća u realnost u kojoj se raštan kao ručak u sred Beograda ne može propuštiti.

Ritual prije porodičnog ručka kod strica zahtijeva ispijanje kafe i preskakanje doručka. Auto, koje koristimo dva puta nedeljno — isključivo vikendom kad idemo kod mojih i u trgovinu, čeka nas na parkingu kod Tiršove. Nismo još poluđeli da plaćamo privatne garaže po Vračaru cijene rente dvosobnog stana u Podgorici.

Na 16. spratu u vojnim soliterima na keju uvijek nas sačeka ludilo. Četvoro djece jure iz sobe u sobu i vrište na sav glas; stalno neko viče: “Promaja! Zatvaraj vrata od terase.”, “Ju, izgore mi pita!", “Izgasi ringlu zapalićeš stan". Da me neko pita za definiciju doma u Beogradu, ove bih riječi izgovorila.

Strina je, kao u Balaševićevoj pjesmi “Al’ se nekad dobro jelo", spremila dva-tri ručka. U pripremama za ručak svako ima svoju ulogu, a moja je da začinim salatu i onda da je svu sama pojedem.

Čim sjednemo za sto sa stricem na čelo, počinje paljba po meni koja “ništa ne jedem", i vječito nedeljno navaljivanje — uzmi ovo, uzmi ono. Ta naša rutina uvijek mi izmamljuje osmijeh, uostalom kako da vam ne bude simpatičan čovjek od 86 godina koji se čudu načudit ne može kako ja ne jedem supu. A što se uopšte spremala supa uz raštan to nikome nije sumnjivo.

Onda kreću razgovori o aktuelnim situacijama i pitanje “Kako su ti dolje?”. Ali uglavnom pričamo o tome kako su političari i novinari najveća pošast društva u kom živimo. Nas dvoje se najbolje slažemo uprkos pedesetosmogodišnjem generacijskom jazu, a ne samo da imamo iste stavove nego i uzajamno poštovanje, moje zbog njegovog ogromnog životnog iskustva od odrastanja kroz Drugi svetski rat pa nadalje, a njegovo jer ja često poprimam epitet starmala.

Nakon ručka i razgovora obično šetamo sa đecom i sestrom. Danas nije bio taj dan. Finale serije 1883 je bilo okidač da se ranije vratimo kući. Google mapu palim često, ne što ne znam put, nego da mi jasno kaže kuda je najbrže. Sad računam neđelja je, svejedno je, neće ionako bit nikoga na putevima i prolazimo mirno kroz Bulevare Novog Beograda, N vozi jer ja meračim vožnju kroz šume, kroz brdovite, planinske ili primorske krajolike — prezirem vožnju kroz grad.

Na autputu kroz Novi Beograd primjećujemo policajce na pasarelama. Oni stoje mirno, a u nama se neki nemir čuje. Neko sranje je ispred. Gužva počinje daleko prije Gazele. Sa desne strane gledamo šljašteća plava svijetla dok se kolona još nekako i kreće. Prolazimo skretanje za Obrenovac, to nije; isključenje za centar zatvoreno, aha, mora da je to. Ali gužva se nastavlja. Već mi postaje jasno da je problem na Autokomandi, i kao za kaznu baš tu je naše isključenje. Zatvoreno. Ni autobusi ne idu. U daljini iako još nije pao mrak vidim upaljene reflektore stadiona. Ok, sad je jasno. Danas je derbi.

Ironična je realnost beogradska da duže vremena traje put nego koliko ste kod nekoga u goste bili. Da su bili protesti pa da kažem, u redu, ljudi se bore za neke svoje slobode, misli, ideje — sačekaćemo; ali ne, fudbal je u pitanju.

Prisjećam se slika sa prošlog derbija. Mali crni pas čuje nešto u daljini, zabija mi glavu u stopala i drhti. Trenutak kasnije čuju se bubnjevi. Otvaramo vrata terase i naginjemo se na ogradu da nahranimo znatiželju. I imamo što da vidimo: kordon policije prolazi našom uskom ulicom, iza njih navijači na čelu sa bubnjevima i bakljama, pjevaju neke pjesme i viču “Ale” u glas. Filmske scene sa moje terase. Lala drhti u uglu i dalje, a ja zatvaram terasu da ne bi dim ušao i “verujem — ne verujem” moj Bajaga. To je ujedno i najbliže što smo N i ja bili derbiju i mnogo više nego što smo ikad htjeli da budemo.

Dugo čekamo u kilometarskoj koloni izrevoltiranih ali i rezigniranih vozača jer je to ovđe svakodnevnica, ali ne i neđeljom. Neđelja je sveti dan za automobilski saobraćaj u Beogradu, i baš tad mi se u drugom satu traženja izlaza sa autoputa kristališe u glavi jedna misao:

DA SE STADION IZMJESTI I TO U PADINSKU SKELU MOLIĆU LIJEPO!!!