Što i tko nas određuje?

Kada osoba potpuno sazrije? Tko ima utjecaj na svakog od nas? Koliko se treba ljudima vjerovati? Jesu li bližnji uvijek u pravu? Kako znati što je pravo, a što krivo? Postoji li neki normativ u svemu ovome i koliko se razlikujemo od osobe do osobe?

S koliko godina si izgrađen kao osoba — 16, 18, 21, nekad kasnije ili nikad? Sa 16 godina si stariji maloljetnik i smiješ odgovarati pred zakonom, u većini zemalja s 18 smiješ dati svoj glas na izborima i kupovati alkohol te duhanske proizvode, dok je u nekim ta granica pomjerena i do 21. godine. Znači li ijedna od tih dobnih granica da si potpuno sazrio kao osoba?

Po čemu uopće zapravo gledamo koliko je netko zreo? Zašto se to, u pravilu, veže uz godine osobe kada je jednako lako naići na nekog od 18 godina tko ima normalan pogled o svojoj budućnosti — poslovnim planovima, odnosima prema ljudima, ekonomičnosti s novcem; kao što je jednako lako naići na osobu od 35 godina koja ne zna što želi u životu? Svaku osobu određuju njena iskustva, svaka greška i svaki uspjeh te ako to ne prođeš sam, što ne isključuje prisustvo podrške, ne znaš zapravo što od sebe želiš.

S druge strane, tko garantira da je osoba s 18 godina koja ima sve navedeno ista ona koja će sutra biti uspješnija po raznim parametrima od one osobe koja to tek shvati u svojoj 35. godini života? Jednako je teško sazrijeti kao osoba, ali i ostati zreo na svakoj sljedećoj životnoj prepreci. Važno je na svakom koraku u životu izgraditi mali dio sebe jer time stvaraš ono jedino što sutra možeš pokazati kao svoj uspjeh.

Glavni utjecaj na naše živote ima naša obitelj. Tu je naravno i rodbina, odgajatelji, prijatelji, partneri, kolege, ali i razni poznanici. Svaka osoba koju sretnemo na našem životnom putu je važna, pitanje je samo u kojoj mjeri. Od svakoga se da nešto naučiti — što činiti ili što ne činiti. I svaka osoba s kojom se provede određeno vrijeme ima utjecaj na nas kao osobe, htjeli mi to priznati ili ne. Obitelj je prva koja stavlja neki utisak na tvoj život i jako je bitna da se ta spona održava stalno, pogotovo jer u jednom trenutku oni imaju utjecaj na tvoj život isto koliko i ti na njihov. Bolje rečeno, kako obitelj tebe oblikuje, tako i ti oblikuješ svaku osobu unutar obitelji. Neopisivo je bitno da se tu nalaziš u zdravom ozračju jer je to ona oaza koju bi svatko trebao imati i isto je tako bitno da obitelj nikad nije ta koja te tjera na nešto već ti je prva savjetodavna pomoć u svakoj situaciji. Obitelj treba biti potporni stup na koji se uvijek možeš osloniti.

Svi drugi navedeni nisu ništa manje bitni. Kad god netko od njih uđe ili izađe iz života, ostavlja određeni trag i dodaje novi utisak na osobu, ali te i modelira dalje u određenom smjeru. Odgajatelji, učitelji, nastavnici i profesori nas razvijaju kognitivno, intelektualno, ali bi nam trebali dati i određeni emocionalni te kulturni razvoj. Zatim na red dolaze sve ostale osobe koje zapravo sam biraš na svom životnom putu. Prijatelji, kolege, poznanici i partneri su oni koji čine najviše modeliranja tebe kao osobe u nekoj životnoj dobi gdje se počinje pričati o tebi kao zrelom pojedincu. I nije lako uvijek prepoznati tko je bolji izbor, a tko nešto lošiji, ali i te pogreške su dio istog onog rasta i razvoja koji je nužan.

I kako onda znati kome u životu vjerovati, odgovor je jednostavan — ne možeš. To je dio života, dobra i loša procjena, dobra i loša odluka. Netko ti može biti loš u određenoj životnoj dobi, a onda se opet možete sresti u drugom životnom periodu s drugačijim razmišljanjima i stavovima s potpuno drugačijim ishodom. Zato je prava životna vrijednost u onim osobama koje te prate tijekom života uz jednako razumijevanje i podršku i za tvoje loše odluke kao i za one dobre. Nećeš uvijek razumjeti nečiju lošu ili dobru procjenu, ali je bitno pustiti osobu da sama proba doći do saznanja što je odlučila.

Povjerenje je nešto što se teško gradi, ali se jako lako naruši. Je li onda bolje pažljivo nastupiti sa svakom novom osobom koja se pojavi u životu ili je možda bolje dati povjerenje i nadati se da ga se neće iznevjeriti? Oboje je ispravno, a sve ovisi o tome kakva si osoba sam. U konačnici je najbitnija nada da će povjerenje postojati i opstojati u bilo kojem međuljudskom odnosu.

Jedno od omiljenih promišljanja mi je ispravnost odluke naših bližnjih. Znaju li oni uvijek što je dobro za tebe ili tomu možda nije tako? Bližnji jesu oni koji su ti tu u većini životnih odluka, ali ne moraju uvijek njihovi stavovi, savjeti i viđenja stvari ili odnosa biti ispravni. Ukoliko ti nešto izlože kao pomoć, to je uvijek sjajno dokle god nije presugestivno ili uvjetovano. Gdje god postoji uvjetovanost, gubi se smisao odnosa bližnjeg koji bi trebao biti onaj potpornji stup o kojem smo pričali. Zamislite samo da vam se nosivi stup kuće sruši jer ste ga obojali u žuto, a on je eto baš htio biti crvene boje i odlučio je uništiti vam krov nad glavom.

Bližnji su oni s kojima osoba treba imati svoje najčvršće “ja” jer su oni prvi koji bi to trebali shvatiti, razumjeti i na kraju poštivati. Oni pomažu razvoj osobe i oblikovanje iste, ali samo u onoj mjeri u kojoj to osoba dopusti.

Jedino na kraju svake odluke koju osoba donese će se znati ispravnost iste. A taj kraj može biti blizu ili jako daleko. I na tom putu, od donesene odluke pa do nekog kraja na koji je ta odluka utjecala, postoji vrijeme u kojem ti njeguješ i razvijaš svoju odluku jer vjeruješ u njenu ispravnost ili odustaješ od iste i priznaješ sebi poraz i neispravnost svoje odluke.

Na kraju svakog dana, odnosa pa i života, svaka osoba je svijet za sebe i svaka osoba sazrijeva svakog trenutka koji provodi ovdje. Pitanje je samo koliko se ulaže u sazrijevanje svojeg bitka. Postoji li osoba tek toliko da diše kroz život i čini nešto automatizmom ili postoji da svakim danom uživa u svemu onome što ju okružuje — ljudi, mjesta, prilike i odnosi.

Svaka odluka je korak više u razvoju, svaki izazov je novo modeliranje osobe i nisu godine ono što određuje zrelost osobe nego spremnost da stoji iza svoje odluke — bila ona uspjeh ili neuspjeh.