Mislioci i njihove misli

Pojedinac, grupa i svi koji uživaju u razmišljanju kao intelektualnom aktu posjeduju dar i kletvu. Pišem upravo o tome iz bliskosti i ličnim konfliktom sa sobom o istom. Strast koja me vuče ka mišljenju se graniči sa ludilom, a u istinu je umjetnička, stvaralačka potreba za razumijevanjem, za istraživanjem, sebe i društva.

Nekada su dani ispunjeni hedonističkim razmišljanjima, estetskim aktom ove cijele ideje, romantizacija naših misli i same potrebe za tim. Dok su drugi dani, mračni, zabrinjavajući, teški na dušu, dvosmisleni, sve široki, opširni, da ni mi sami sve što prođemo duhom ili tijelom, ne možemo da pojmimo. Tada nas obliva panika i sumnja u sve rečeno, napisano, objavljeno. Kolika je validnost svega pa i nas koji dajemo sebi za pravo na takav čin, na takve riječi.

Skorije sam slušala predavanje Jordana Petersona, oko veoma opšrine teme vjere i ličnog poistovjećivanja sa nekom grupacijom, ideologijom, aktom i stavom. Pažnju mi je privukao komentar o studentima, o kolegama koji su bliskog razdoblja, koji se odnosi na stanje, očigledno, svih studenata ove grupacije mislilaca. Zajedničko kod svih nas je upravo ta tamna strana, dvosmislenost i potrebe za kontradikcijom. Ne hvali ni one romantizujuće strane, ali najprimjetnije ja ova duboka, paradokslana strana. Konstanto prisustvo različitih stavova, ličnih i neličnih, koji sami sebe opovrgavaju dovodi do lične sumnje u kapacitet, a istovrmeno nas obogaćuje intelektom i mogućnostima u jednoj situaciji. Istina je da sam se pronašla u tome, u smislu, otvorenijeg shvatanja te pojave. Prvenstveno da je i drugi imaju, da nisam jedina u tom sosu i mislilačkom ludilu. S tim, me počinje zanimati šta je to u osnovi, da li je to period koji prolazi ili je sastavni dio nas mladih. Želim da uđem u suštinu tog ponašanja. Da li je možda to krenulo od probuđenog, woke stanja i liberalne otvorenosti na tuđa mišljenja i moguće razlike? Što više mislim o tome, to se više veže za početak slobode govora, javnog mnjenja i svega što ide sa revolucijom i modernizacijom društva, koje je sačinjeno od pojedinaca.

U periodu mladosti, ranog života, nametnuto nam je znanje i prihvaćeno je kao totalitarno i jedino moguće iz određene oblasti. Konstantno smo kažnjavani za nerazumijevanje zacrtanih činjenica nauke i predmeta koji su ustanovljeni kao takvi, nepromjenljivi. Moguća je onda predispozicija za potrebom propitivanja i dokazivanja svega što saznamo, vidimo, čujemo. To opet spada u kontradikcionu polemiku o istini, o pravom, o činjenici. Možemo samo rasčistiti da je činjenica to što jeste, i da je takva dokazana. Dok određene pojave, kao ove studijeske jade, teže objasniti jer se zasnivaju na subjektivnim mislima i tom potrebom za mišljenju, za različitosti, jedinstvenosti u stavu. Što se svodi na zajednicu koja okreće, prevrće i secira teme iz ličnog zadovoljstva i potrebe za razumijevanjem.

Trenutna osnova za razumijevanje potrebe o mišljenju, filozofiranju i premišljanju je upravo naše lično iskustvo, situacija, problem i želja za rešenjem toga ili barem hvatanjem suštine i ishod istog. Bilo koji susret sa nelagodom, bolom, pa čak i ekstremnom srećom, nas dovodi do stanja znatiželje za razumijevanjem koncepta tih pojava i emocija. Na šta bi mogli dovezati i citat o Sokrata da “Neistraženi život nije vrijedan življenja.”

Svjesnim razmišljanjem razvijamo razmišljanje u osnovi i razumijevanje istog čina.