PROLJETNO ČIŠĆENJE

Izvor: autor teksta

Bio sam malo debelo dijete. Nosio sam naočale, gips na obje noge, a poslije i zubnu protezu. Nakon filma 300 sam u polušali znao reći da bi me Spartanci po rođenju bacili sa litice. Ipak, kako sam izrastao do viših dječaka i bio blagoslovljen dobrim genima, ljubavlju i željom da napredujem i budem viđen kako postižem uspjehe, zadobio sam osjećaj da sam uspio kompenzirati ono što sam nazivao nedostacima.

Ne želim biti satirična sličica sa lafovskim tekstom, kako me je jedna povreda dijelila od reprezentacije, ali me zaista jedna povreda jeste dijelila od toga da treninzima kadetske košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine prisustvujem u potpunosti zdrav. Dvije sedmice ranije sam na času tjelesnog odgoja nezgodno doskočio na nogu kolege iz razreda (i vrsnog sportiste, reprezentativca BIH u tenisu) i uganuo skočni zglob, odnosno gležanj za moje dobre susjede. Uganuo, ponovo.

Slijedi obavezan odlazak na sedmicu skijanja sa razrednim starješinom, zimski je raspust previđen za te dodatne časove tjelesnog odgoja, od čega ovisi ocjena i od čega nisam oslobođen, unatoč svojoj ozljedi. Nakon povratka kući tokom neponovljivih demonstracija u Tuzli ispred Soda So, dolaze i pripremni treninzi potencijalnih reprezentativaca na fakultetu tjelesnog odgoja i sporta. Ostalo je historija. (Napisao sam ovo kao da zaista jesam bio dio tima, pa čak i šampion. Mi smo priče koje pričamo sebi.)

Lista je počela jednog ljetnog raspusta, pred kraj kojeg je moj bivši košarkaški klub tradicionalno organizovao turnir prijateljstva kako se popularno nazivao, gdje bi mi kao ekipa domaćin sa svojim porodicama ugostili gostujuće košarkaše i buduće prijatelje. Ostvarili smo zapažen ekipni uspjeh. Posmatrao sam ga sa tribina, sa nogom u gipsu.

Kao i većina turbo (turbulentne) generacije, odrastajući na crtanim filmovima i video igrama, pronašao sam se kao izrazito vizuelan tip, te započeo organizovano bilježiti filmove koje želim pogledati i one koje sam već pogledao. Lista se proširila na serije i video igre, uz kategoriju dokumentaraca o planeti Zemlji. Održavam je i dan danas, sa pridošlicom kategorije “knjige”, gdje su zelenom bojom označene kompletirane stavke, crvenom nekompletirane, te žutom započete ali još uvijek u toku. Ne znam tačno koji je momenat inspirisao stvaranje liste ali znam da je ona moj neizostavan saputnik ma gdje god da pođem, kao i da sam je zavolio, toliko, da je smatram svojim životnim djelom i svojevrsnom ostavštinom. Bizarno?

No, vratimo se na knjige.

Mamina soba je bila biblioteka sa krevetom i ormarom za garderobu, ali se ne sjećam niti jedne knjige koju sam pročitao odatle. Možda zato što takva i ne postoji. Mama mi je rekla da je rahmetli dedo — bivši slikar, sportista, arhitekta, profesor, stolar i vjernik, da oprosti ako sam nešto izostavio — uložio čitavo malo bogatstvo u opremanje, za što ga je rahmetli majka ponekad znala izgrditi, ili mu je bar tiho zamjerila.

Knjige se podijeliše nakon godina urednog skladištenja na netaknutim policama i sakupljanja prašine od ignorisanja, s moje strane, koja izgleda nije dodavala čari i sentimentalnoj vrijednosti. Neke od tih knjiga danas posuđujem i izazivam majčino negodovanje, a neke sam čak kupio na lokalnim sajmovima. Čitavo djetinjstvo su mi bile na dohvat ruke, besplatno. Životna ironija.

Poduhvat (i misija) bilježenja me je podstakao da istu stvar učinim i sa drugom vrstom umjetnosti bez koje ne bih mogao zamisliti svoj život: muzika!

Poslije graffita i pisane riječi, ponekad uz ritam, muzika je u meni stvorila, ili barem otkrila, želju za stvaranjem, nasuprot konzumiranju i bilježenju, kao što sam radio dugi niz godina.

Ipak, ispostavit će se, kada sam krenuo unositi, abecednim redom, umjetnike i čitave spiskove njihovih diskografija, jer tako slušam, ili konzumiram, muziku — shvatio sam da je stvar isuviše naporna, pa čak i besmislena. Ne slušam omiljeni muzički repertoar iznova i iznova, iako imam nekoliko omiljenih pjesama i umjetnika kojima se vraćam u skladu sa raspoloženjem. Možda je to i ključni momenat. Zabilježiti umjetnike i njihove diskografije djelovalo je logično u jednom trenutku, ali me je zbog obima posla navelo na razmišljanje.

Pomislio sam sljedeće:

Muzika nas kroz život prati u određenim momentima i daje određenu energiju svakoj sceni u kojoj igramo, svirajući u pozadini. Treba je iskusiti prije svega, kao što bi uradili sa dobrim jelom. Ta ne bismo i dobar sladoled od pistacije zapisali u Excel formatu, zar ne?

Možda je ista stvar i sa pojedinim stavkama na listi bilo koje vrste. Telefonski imenik je lista. Spisak obaveza ili artikala za kupiti u trgovini je lista. Spisak želja je lista. Osobe koje volimo i ne volimo, restorana i zemalja koje smo posjetili, i tako dalje; shvatate, lista se nastavlja beskonačno dugo i može postojati u bilo čemu…

No, primjećujem:

Ne možemo sva životna iskustva tretirati kao listu, koja je tu da bude kompletirana i time ispuni svrhu svog postojanja. Šta bi tada bilo sa nama — preostaje jedino kraj?

Nadalje, sve što bi se i moglo svesti na našu hipotetičku listu ne nosi istu težinu. Sa nečim se emotivno povezujemo snažnije u odnosu na nešto drugo.

Znaju to i meni drage osobe, sa kojima trenutno ne mogu da budem, udaljen stotinama kilometara, jer sam u dobroj vjeri, da se takva žrtva podnosi kao doprinos vlastitoj životnoj listi i putovanju, na koje sam se odvažio i koje sada trebam da sebi skrojim.

Za njih, čuvati se od nevolja, stresa i iskušenja, te ostati čio, vedrog raspoloženja i optimističnog duha — nisu samo stavke na listi, poput one koju upisujemo u novogodišnje rezolucije.

Sada, više nego ikada prije, djeluje, da su te stvari neizostavan kotač profila ličnosti i njenog, najprije, fizičkog i psihičkog zdravlja. Tako mi bar kaže mama kada javi da ljudi obolijevaju i umiru, ali ne da me rastuži, već da me ohrabri, da idem naprijed i učinim koliko mogu da živim sretan i uspješan život. A navikao sam da je poslušam, jer mama UVIJEK ima pravo.